Samokritika i samopoštovanje

Samokritika često izgleda kao odgovornost, ali dugoročno narušava motivaciju.

Samokritika je glas našeg unutrašnjeg „majmuna“ – onog dijela mozga koji je fokusiran na privrženost i pripadanje grupi. Za naše pretke, biti izopšten iz plemena značilo je sigurnu smrt. Zbog toga smo razvili unutrašnjeg kritičara koji nas „bičuje“ kako bismo se uklopili u društvene norme i izbjegli odbacivanje.

Razvojni korijeni unutrašnjeg kritičara

Unutrašnji kritičar se ne rađa u vakuumu. On je često internalizovani glas autoriteta ili roditelja. Ako smo kao djeca doživjeli uslovnu ljubav – gdje je prihvatanje zavisilo od naših rezultata – naš unutrašnji majmun postaje hiper-budan na greške.

„Grljenje majmuna“ i razvoj samosajosećanja

U KBT-u koristimo kognitivno restrukturiranje da bismo izazvali samokritične misli: „Da li je zaista tačno da ništa ne vrijedim jer sam pogriješio?“. Hanson ovaj proces produbljuje tehnikom „grljenja majmuna“ (Hug the Monkey). Ovaj pristup podrazumijeva:

• Prizivanje kruga brige: Vizualizacija ljudi ili bića koji nas istinski prihvataju. Osjećaj da smo voljeni i uračunati smiruje primatski strah od izolacije.

• Priznavanje namjere kritičara: Umjesto borbe s unutrašnjim glasom, priznajemo mu: „Znam da pokušavaš da me zaštitiš od sramote, ali tvoje metode su previše oštre“.

• Davanje nove uloge kritičaru: Reasignacija unutrašnjeg „lojalnog vojnika“ u „unutrašnjeg savjetnika“ koji nudi konstruktivan feedback umjesto kazne.